Ima tu neke čudne nostalgije.

Ogrnem je svaki put drugačije, srećna što posle četrdeset stepeni u hladu i asfalta koji mi topi korake, konačno mogu da zaspim uz odškrinut prozor, bez klime.

I da ujutru krenem na posao dok ulice mirišu na pečene paprike, a društvene mreže pozdravljaju oktobarske kiše i gumene čizme u svim bojama.

I sve te pesme na radiju imaju drugačiji ton, jer jesen je stigla, dunjo moja, i seća me na sve moje sokake, spakovane knjige za školu, dedinu rakiju, maminu turšiju i ćaleta kako ređa drva pored zida i glasno za Balaševićem ponavlja, nek zazvone tambure u transu!

I odrasli smo za još jedno leto, i dok trepneš pašće sneg i čekaćemo opet Novu godinu, i pojesti svu zimnicu koju smo spakovali.

Uz vino i živeli za sve što nas tek čeka!

Bože, koliko volim jesen!

I kišobran u torbi.

I vetar u kosi.

I kapu koja čuva sinuse.

I čarape dokolenice, duge rukave i duks oko struka.

Volim jesen!

Jer čuva uspomenu na sve moje ptice selice, koje se više neće vratiti, ali ja znam da su tu, i prepoznam ih u svakoj kiši, i na mokrim obrazima od suza, ali ja kažem da je to kiša…

Volim jesen.

Jer seća na sve što sam bila,

da bih postala ono što jesam!

Žena. Majka.

I ona ista klinka što živi jesen u svom sokaku.

About Author

kevazakon

Comments are closed.