Parni valjak je večeras proslavio svojih prvih četrdeset godina na sceni.

Četrdeset godina!

Četiri decenije hitova, koncerata, turneja, publike, euforije, emocije, energije…

A kao da su tek počeli.

Ili je stvarno svaki koncert novi početak?

Još nisam skontala tu tajnu vezu između publike i svakog novog izlaska na binu, ali sam večeras toliko uživala, da imam problem da ovu emociju pretvorim u reči.

Ali nemam problem da se pronalazim u svakom hitu, da otpevam Ugasi me, jer to je taaaaaako moja pesma, da volim Dođi, da zatvorim oči i da taj neko dođe, i još da slušam ljubav kako dolazi, da igram kao da sam na sceni sa Akijem, da pratim njegove originalne plesne korake, i pustim da mi po ko zna koji put Sve još miriše na nju slomi srce.

Tek tako.

Od prve reči, i prvog tona.

Jer jedino ova pesma to može da mi uradi.

Bez najave i bez razloga.

I uvek se, kao himna, sluša sa rukom na srcu, i nekom čežnjom u grudima.

Toliko je samo magična muzika Parnog valjka.

Koliko sam samo srećna što živim u vremenu ovog velikog benda, jer kada Aki otpeva da godine prolaze i neka idu bez mene, ja znam i razumem šta je hteo da kaže.

Neka idu, mi ostajemo! Da slavimo nove jubileje i muziku koja je večna.

I zato Aki, moja južna prugo, pusti nek traje, nek traje zauvek, jer šta bih ja bez svih tih starih rana što peku, stranica dnevnika i onih nekih u nizu koji me podsećaju gde je ljubav i zašto u nju verujem.

Parni valjak na repeat!

Za sledećih četrdeset godina !

About Author

kevazakon

Comments are closed.