Jedem voće.

Povrće.

Beli luk. Crni luk. I onaj mladi i onaj crveni.

Pijem limunadu. Sa đumbirom. Kurkumom. Bez šećera.

Crni čaj. Zeleni čaj.

Vitamin C.

Magnezijum i kompleks B vitamina.

Drmnem i po koju rakijicu. Uz kiseli kupus.

Ili čašu vina posle ručka.

I prokleti virus me ipak stigao.

I prestigao.

Bez temperature, ali me po sinusima opalio punom snagom.

Mojim jadnim, hronično bolešljivim sinusima.

Faza prva.

Dani apsolutne slabosti.

Boli me glava, zapušena sam, promukla. Ležim, jer da stojim, ne mogu. Manta, manta. Hit dana.

Faza druga.

Curenje iz nosa. Direkt na grlo. Pa bezobrazno niz bronhije.

Kašalj. Lavež. Raspadanje od istog.

Laringitis.

Džek-pot.

Naročito kada radite kao radio voditelj.

A ne možete ni da progovorite, niti da izdržite slušalice na ušima.

Tempirana bomba.

Sve vreme pratim dešavanja na društvenim mrežama.

Tihi rat između zdravih i virusnih.

Onih što strepe dok odlaze na radne zadatke, nadajući se da ih imunitet neće prodati, i onih slinavih, ili sa temperaturom, koji ni u takvom stanju ne odustaju od posla.

Ili zbog toga što živimo u zemlji, gde ti je ugovorom zabranjen virus, samim tim i mirovanje povlaka bolovanje; pa posao čuvaš tako što se raspadaš i ugrožavaš okolinu…

Ili zato, što ti, jednostavno, „ne odsustvuješ sa radnog mesta!“

Ove prve, žrtve kapitalizma, negde u dubini duše mogu i moram da razumem.

Uz veliku i najveću želju da njihov virus dopre preko šefa i do onog što pravi te ugovore, što preti otkazima i glumi boga, pa da mu se guzica raspadne od proliva, telo od temperature, i da mu hemoroidi ostanu kao tihi podsetnik, za svaki sledeći sezonski grip.

Ili neka hronična mukica, Ahilova peta za vijek vijekova.

Ali, šta ćemo sa ovim bolesnim udarnicima, koji ne mare za kolege, okolinu, pošten hronični svet, već svoje viruse svuda sa sobom nose?

Zamislite samo to idealno društvo, tu mentalnu kulturu i higijenu, gde bolesni ljudi ostaju kod kuće dok ne ozdrave, bez busanja u grudi i teorija o razvitku imuniteta kroz društveno-koristan rad?

Zamislite da ne morate da se sekirate da će vas neki virusni udarnik zaraziti, pa će vaše hronične muke da postanu akutne, pa će i klinci da vam se razbole (jer delite stan, sobu i život), pa ćete sa njima, onako kilavi, pet dana da zakazujete pregled u Domu zdravlja?

Ili ćete da idete na gerila varijantu, čučite ispred ordinacije bez zakazanog termina, i satima čekate doktora i još po koju boljku koja će vam se sigurno prikačiti na već sjebani imunitet?

Ili ćete da potrošite gomilu novca, iako ste zdravstveno osigurani i (šatro) zaštićeni, dok vadite krv po privatnim laboratorijama i plaćate preglede i kontrole kod lekara u privatnim ordinacijama?

Zamišljajte, ako već niste virusni, u krevetu, ili ne daj bože, na svom radnom mestu.

Zamišljajte i zapitajte se da li postoji veći luksuz od dobrog zdravlja i organizma koji punom snagom gazi napred.

Da li biste pre da sačuvate radno mesto, ili svoje zdravlje, svoje telo, u kojem morate da živite?

About Author

kevazakon

Comments are closed.