Ne zove se ona džabe medicinska SESTRA.

Tako se zove jer je doktoru desna ruka a pacijentu ruka spasa. Naročito posle raznih intervencija ili operacija, kada te kljakavog tretira nekoliko puta dnevno, kada ti pomera I namešta onaj neudobni I tvrdi bolnički jastuk, okreće te desno I levo, daje ruku da se podigneš, pomaže da se istuširaš I sačuvaš makar malo postoperativnog dostojanstva.

Samo da je nežna.

Naročito kad krenu infuzije, injekcije, injekcije, infuzije, nađi venu, sačuvaj venu, to će malo da te peče, jebiga, izdrži… Hoću, samo da si nežna. Ruka ti se pozlatila.

Samo, I tu postoji zajeb.

Niti su sve one nežne, niti bi da te sve, ko neke starije SESTRE pomiluju po kosi, pogledaju blago I kažu da će sve biti u redu.

Jok, more…

Kad je XY pacijenata na odeljenju, a njih dve do tri na istom, nema tu vremena za predigre I slatka obećanja.

Nego, skidaj gaće da te ubodem pa odem!

I baš zato je mnogo važno da je SESTRA BRAT, I da možete u onoj grdnoj nevolji da se skapirate I ispoštujete.

A nevolja nikad ne dolazi sama.

U prevodu I po nekoj mojoj statistici, to je deset klistira na dve wc šolje.

Obavezno po jedna uplakana, operisana duša po sobi, na četiri kreveta, I pet soba, u proseku.

Različiti pragovi bola, mentalni sklopovi, stručne spreme I različita interesovanja, pa hajde ti svima budi ruka spasa!

Ili makar stigni da isključiš infuziju kad im se pripiški na pola boce.

Ili kad krenu suze jer boli rana I boli duša, boli kičma od onog lošeg kreveta…i ruka od braunile.

Plus, promena vremena, vazdušnog pritiska, nesvarena teška hrana trećeg bolničkog dana…

Da čovek poludi.

Ali, sestra ne sme.

Jer, što bi moja majka rekla:

“Jebiga, sine, sama si birala svoj posao…”

Doduše, državu nisi, mada, nije da to sada ne možeš..

Ali, ovo je priča o onima koji ne idu, koji ostaju ovde, jer…

“Sunce tuđeg neba, neće vas grijat ko što ovo grije.

Gorki su tamo zalogaji hljeba, gdje svoga nema I gde brata nije…”

Zato ja ovu priču poklanjam njima…

Jer su rokale protiv bolova kad je bolelo.

Tešile, kad mi se psovalo.

Šetale sa mnom drenove I katetre,

I koristile trenutke retke… Da budu stroge.

Kad recimo naiđe vizita.

Jer služba je služba, a družba može kad utegnem posteljinu, podignem spavaćicu, ispoziram dežurnom lekaru, I sredim onu prokletu kasetu I komodu pored kreveta.

I zato, pri čistoj svesti I zdravoj pameti, zadovoljna učinjenim, previjenim, skinutim, zašivenim, nakon svih primljenih doza I dobrih krajnjih dijagnoza, pišem ove redove…

Jer, samo jednu želju imam.

Da svoje medicinske sestre, svoju braću, po dobru pamtim, ali da se na onom mestu ne sretnemo.

Nikad više.


One su:

Sandra, Milena, Jelena, Jovana, Violeta, Ceca, Milena, Ivana, Slavica, Marina, Lepa, Lela I Maja.

Ovo je priča o sestrama sa odeljenja preoperative, GAK Narodni front.

Hvala!

About Author

kevazakon

1 Comment